Umjereno je vruće, nalazim se u jednom malom mjestašcu između Trogira i Primoštena. U rukama držim biografiju Marlona Branda za koju sam konačno našao vremena nakon ponovo odgledanog prvog dijela Coppolinog Kuma. Kako noć lagano pada, postaje sve ugodnije te sam se baš zaželio popiti pivu. Odlazim do hladnjaka koji je solidno opremljen njima. Unutra se sigurno nalazi barem 10ak različitih hrvatskih craft piva no ja odlučno posežem za jednom malom ljubičastom bočicom – to je porter Zmajske pivovare. Dolazi žena mog života te me poljubi.
Moram priznati da bi me zasigurno jako čudno gledali kada bih pokušao predstaviti ovo kao scenarij za reklamu neke velike hrvatske pivovare te bi se producenti zasigurno prije odlučili čak i za reklamu s hrvatskim nogometnim reprezentativcima na plaži u Bolu na Braču koji raspravljaju o teoriji relativnosti. Kako se ipak radi o stvarnom događaju, onda me nešto muči, a to je zašto bi se netko tko se ne bi definirao kao veliki ljubitelj pive u trenucima opuštanja odlučio popiti jedno, a ne svoj omiljeni Maker’s Mark bourbon? Moram priznati da je odgovor na ovo pitanje i kompleksan i jednostavan u isto vrijeme, ako je nešto takvo moguće. Možda je ovo stereotipan početak jedne pivske ljubavi, no kao što svaki novi film o Batmanu ima origin story tako bih i ja počeo ovu priču. Otprilike sredinom 2014. godine, u razgovoru s prijateljima inače velikim pivoljupcima, saznao sam da se par njihovih poznanika, homebrewara, odlučilo ozbiljnije pozabaviti svojim dotadašnjim hobijem. O pivama koje su tada izbacili na tržište čuo sam od njih samo riječi hvale.
Iako sam bio ekstremno skeptičan odlučio sam otići do Magic Beer Rooma u Remetincu (mjesto koje će od tada postati moja Meka) te nabaviti Zmajske Pale Ale i Porter. Rado bih sad ubrzao priču i napisao da sam nakon otvaranja Pale Alea osjetio nektar bogova, no nije tako bilo. Prilikom prvog otvaranja i probavanja bilo mi je jasno da ovo nije ni približno neki od lagera koji sam par puta pio, već nešto sasvim drukčije. Toliko „pljuvanja“ po svijetlim pivama te uzdizanje Guinnessa i nekih belgijskih piva, bez da mi je netko objasnio da postoji širi spektar piva u svijetu od mog skromnog poznavanja istih…
Pale Ale me je polako osvojio svojim okusom no ono što je došlo malo kasnije promijenilo je sve. Porter Zmajske bio je taj koji mi je pokazao da piva nije samo spoj par sastojaka, već može biti ozbiljno, kompleksno piće – nešto kao vrhunsko crno vino. Prilikom prvog kušanja nije mi bilo jasno pijem li pivu ili piće od kombinacije crne čokolade, karamele i kave. Bilo je odlično!
Sam sam pokušao otkriti razlog ove nagle fascinacije novom pivom te mi je postalo jasno da taj Porter sadrži kompleksnost i punoću mojih najdražih crnih vina te slatkoću bourbona. Dakle, naišao je na plodno tlo sa mnom ili možda ja s njim? Nešto je posebno u ovome, a to se dalo zaključiti i iz izraza lica mog oca nakon degustacije, koji inače ne preferira tamne pive i ovaj stil… Zanimljivo da ga je čak on pozitivno ocijenio.
Sljedeći put mi je cilj otkriti u čemu je magija te dvije pive – Pale Alea i Portera.
Primjedbe
Objavi komentar